
Bicikl u borbi protiv klimatskih promena
Savremeni način života i proizvodnje materijalnih dobara uslovio je pojavu problema klimatskih promena. Iako je pitanje povećanja prosečne temperature na planeti Zemlji, u naučnim krugovima prepoznato pre više od 80 godina, o njemu se tek u novije vreme počelo govoriti. Definitivno je potvrđeno da ljudska aktivnost i s njom povezano emitovanje gasova sa efektom staklene bašte (u prvom redu ugljen-dioksida – CO2) doprinosi pojavi ovog problema.

Gasovi sa efektom staklene bašte
Gasovi sa efektom staklene bašte (GHG) su gasovi koji zadržavaju toplotu u atmosferi Zemlje, stvarajući efekat staklene bašte i doprinoseći globalnom zagrevanju. Ovi gasovi apsorbuju i zadržavaju infracrveno zračenje koje dolazi od Zemlje, čime povećavaju temperaturu atmosfere.

Neki od ključnih gasova sa efektom staklene bašte uključuju:
- Ugljen-dioksid (CO2): Najznačajniji antropogeni izvor CO2 je sagorevanje fosilnih goriva (uglja, nafte i prirodnog gasa) za proizvodnju energije. Takođe, smanjenje prostora pod šumskom vegatacijom doprinosi povećanju nivoa CO2 u atmosferi jer šume obično apsorbuju ovaj gas.
- Metan (CH4): Metan je prisutan u prirodi, ali ljudske aktivnosti poput proizvodnje i distribucije prirodnog gasa, prerade otpada, i stočarstva (posebno fermentacija u probavnom sistemu životinja) doprinose povećanju nivoa metana u atmosferi.
- Azot-dioksid (N2O): Ovaj gas se oslobađa iz poljoprivrednih aktivnosti, industrije i sagorevanja fosilnih goriva. Primena azotnh đubriva takođe može doprineti emisiji N2O.
- Hidrofluorougljenici (HFC-ovi), perfluorougljenici (PFC-ovi) i sumporheksafluorid (SF6): Ovi gasovi su sintetički proizvedeni i koriste se u različitim industrijama, uključujući proizvodnju rashladnih uređaja, elektroniku i proizvodnju plastike. Iako su prisutni u atmosferi u manjim količinama u poređenju s CO2, CH4 i N2O, imaju veći potencijal za zadržavanje toplote.
Borba protiv emisija gasova sa efektom staklene bašte ključna je za ublažavanje klimatskih promena. Globalni napori uključuju različite strategije, poput prelaska na obnovljive izvore energije, poboljšanja energetske efikasnosti, očuvanja šuma i promena poljoprivrednih praksi kako bi se smanjile emisije ovih gasova. Najveći doprinos emisiji gasova sa efektom staklene bašte imaju energetika, poljoprivreda i saobraćaj. Stoga se upravo u ovim sektorima teži rešenjima koja će doneti željeno smanjenje emisije gasova sa efektom staklene bašte.
Bicikl i ugljen-dioksid (CO2)
Sudeći po analizama koje je izradila Evropska biciklistička zajednica (ECF), u periodu između 1990. i 2007. godine emisije gasova sa efektom staklene bašte iz saobraćaja su se uvećale za oko 36%, dok su se emisije iz drugih sektora umanjile za oko 15%. Stoga su se akcije koje za cilj imaju ublažavanje klimatskih promena posebno usmerile na sektor saobraćaja. Politike u ovoj oblasti zacrtale su za cilj da se u Evropskoj uniji emisije gasova sa efektom staklene bašte smanje za 80 do 95% u poređenju sa nivoom iz 1990. godine. Posledično, saobraćajni sektor bi po ovim projekcijama trebalo da umanji emisije ovih gasova za oko 60%.

Poređenjem različitih vidova transporta nedvosmisleno je utvrđeno da je bicikl taj koji omogućava važne uštede u emisijama gasova sa efektom staklene bašte – u prvom redu CO2.
Ovde treba jasno naglasiti da bicikl nije prevozno sredstvo koje je u potpunosti bez emisije CO2 – prilikom proizvodnje i eksploatacije bicikla emituje se određena količina ovog gasa, ali u poređenju sa ostalim vidovima transporta ove emisije su zanemarljive. Da bi smo saznali šta to ’’zanemarljivo’’ znači moramo krenuti od brojki koje nam daje tzv. ’’životni ciklus proizvoda’’.
U analizi Evropske biciklističke zajednice (ECF) koja sledi, pojam životnog ciklusa je uzet kao relevantan kako bi se dobio potpun prikaz uticaja pojedinih vrsta transporta na emisije gasova sa efektom staklene bašte. Kada govorimo o životnom cikusu prevoznog sredstva, možemo ga podeliti na sledeće faze:
- Faza proizvodnje
- Faza upotrebe
- Faza održavanja
Svaka od ovih faza sa sobom nosi određen nivo emisije gasova sa efektom staklene bašte . Za potrebe proračuna svi ovi gasovi su prikazani kao CO2 s obzirom na njegov dominantan udeo. Tako se pri računanju emisija prilikom faza proizvodnje i održavanja usvojilo da prosečan gradski bicikl težine od 19,9 kg u sebi sadrži: 14,6 kg aluminijuma, 3,7 kg čelika i 1,6 kg gume. Predviđeno je da je bicikl u upotrebi prosečno 8 godina i da će za to vreme preći oko 2400 km. Polazeći od ovih pretpostavki došlo se do količine emitovanog CO2 po pređenom kilometru i za bicikl u fazi proizvodnje i održavanja to je približno 5 grama CO2/km.
Faza upotrebe podrazumeva proizvodnju i potrošnju energije potrebne za vožnju (bicikla) i s njom povezano emitovanje ugljen-dioksida. Pojedine studije tvrde da vožnja bicikla ne zahteva posebnu ishranu – ovo naročito kada je reč o svakodnevnim biciklistima tj. onima koji bicikl koriste za svoja redovna dnevna kretanja. Drugi izvori tvrde da sa povećanjem fizičke aktivnosti dolazi i do povećanog unosa kalorija. Znajući da proizvodnja hrane sa sobom nosi emisije gasova sa efektom staklene bašte, to su i ove vrednosti uvrštene u proračun emisija CO2 prilikom upotrebe bicikla.
Prevedeno u brojke, ovaj proračun bi izgledao ovako: prosečni biciklista koji putuje brzinom od 16 km/h i težak je 70 kg sagoreće 280 kCal na sat, što je za 175 kCal više u odnosu na vozača automobila. Dakle, prosečnom biciklisti je potrebno dodatnih 11 kCal energije.
Da bismo to pretvorili u emisije po kilometru, takođe moramo znati prosečne emisije gasova staklene bašte po kaloriji proizvedene hrane. Emisije iz proizvodnje hrane pojavljuju se u mnogim oblicima, uključujući promene u korišćenju zemljišta (poput poplavnih polja i krčenje šuma), proizvodnju đubriva, emisije koje potiču od stoke, transport i hlađenje. Vredi napomenuti da je prevoz samo mali deo ukupnih emisija iz prehrambenih sistema.
Procena je da je prosečna evropska ishrana odgovorna za 1,44 g CO2/kCal konzumirane hrane.
Množenjem 1,44 g CO2/kCal sa 11 kCal dodatne energije potrebne biciklisti dobijamo vrednost od 16 grama CO2 po kilometru pređenog puta biciklom.
Tako se na kraju dobija ukupna količina emisije CO2 tokom životnog ciklusa bicikla i ona iznosi 21 gram CO2 po kilometru pređenog puta biciklom.
Prilikom poređenja sa putničkim automobilom i autobusom, izračunavanje emosije CO2 po prethodnoj metodologiji daje rezultate kao na grafikonu ispod.

Osim štetnosti putem emitovanja primetno veće količine ugljen-dioksida, motorna vozila za razliku od bicikla emituju i brojne druge štetne gasove (oksidi azota, sumpora, čestice prašine). Ne treba zanemariti ni zagađenje prekomernom bukom.
Na nivou Evropske unije procenjeno je da je ukupna dužina pređenog puta biciklom oko 94 milijarde kilometara godišnje (podatak iz 2011. godine). Uz pretpostavku da je umesto bicikla, za prelaženje ove distance korišćen automobil, emisije CO2 bi bile veće za oko 24 miliona tona!
Ipak, kako je ovo malo verovatan scenario (ne bi svi koristili automobil umesto bicikla) razmotren je realniji model zamene bicikla drugim vidovima prevoza i to: autobus 42 %, automobil 32% i pešačenje 26%. U ovom slučaju emisije CO2 bi bile veće za 11 miliona tona.
Ukoliko bi, prema projekcijama, učešće bicikla u ukupnom transportu EU u 2050. godini dostiglo nivo Danske iz 2000. godine (u toj godini prosečna godišnja distanca pređena biciklom je bila 936 km po osobi) to bi dovelo do uštede u emisijama CO2 u vrednosti između 63 i 142 miliona tona godišnje, što bi predstavljalo 12 do 26% ciljane redukcije u odnosu na 1990-u godinu za oblast saobraćaja.
Dakle, ukoliko želite da date svoj doprinos rešenju problema globalnog zagrevanja ohrabrujemo vas da bicikl uvrstite u svoja svakodnevna kretanja. Sa biciklom popularna izreka “Misli globalno – deluj lokalno“ ima puni smisao.

